Danas sam doputovala kući na produženi vikend. Kao ono Selma kad putuje na fakultet, samo što sam ja putovala sa fakulteta. Poslednjih dana sam u nekom blagom psihičkom rastrojstvu, pa sam skontala kako će me boravak u domu momu rehabilitovati i vratiti u neku relativnu, svima diskutabilnu, normalu. 

Dok sam na matičnoj mi stanici sedela sa torbom sa jedne strane, rancem sa druge, čekajući brata da dođe po mene i odveze me kući, razmišljala sam o nadolazećoj apsolventskoj večeri i šta mi je još potrebno da bih te posebne večeri izgledala iole pristojno, mozgala gde ću naći preko potreban novac za te sitnice koje mi duša ište i za kojima vapi i pati, besnela na moje što mi nisu od neke finansijske pomoći (ali zato jesu od spiritualne), desilo se nešto što je još jednom prodrmalo moj i onako krhak svet. 

Naime... Stanicom je prošetala jedna Ciganka u ranim pedesetim godinama, ili bar tako pretpostavljam. Samo je prošetala, nonšalantno, u svojoj podrpanoj odeći, nijedan deo se nije slagao sa ostalim delovima, niti boja sa bojom. Prošetala jednom na tamo, jednom na ovamo, i proučila pogledom nas sve koji smo sedeli tamo i čekali - nešto. Oh, da, primetila sam odmah da nosi cipele koje su joj bar za 6-7 broja veće. Na to sam se nekako navikla, jer stalno viđam. Ali onda sam malo bolje obratila pažnju... jedna cipela je bila obična, drvosečarska braon polu-čizma; druga je bila neka tamno-crvena polu-duboka cipela. Prva reakcija - gomila suza u očima. Mislim da sam mogla da čujem sopstveno srce kako mi se cepa. Ja sedim tu, naklapam sama sa sobom o nekim glupim haljinicama i cipelicama, sa ovakvim ili onakvim minđušama! Žena nema ni iste cipele koje bi mogla da obuje, pa makar i bilo divovske u odnosu na njenu malu nogu!

Podigla sam pogled. Tako ponosno je šetala svoj outfit autobuskom stanicom, da se moja tuga vremenom pretvorila u divljenje. Pogledala sam u ljude oko sebe, izašla izvan svog tela pa i na sebe pogledala prekorno... i palo mi je na pamet da je ta žena verovatno najnormalnije i najčovečnije ljudsko biće od svih prisutnih. Mi smo oni koji smo ludi.