Jesam još mlada, ali nekako mi se čini da je u zadnje vreme sve više onih koji ne veruju u Boga. Ili se nekada nije ni pričalo o tome toliko, možda zato što se nije smelo, a bio je tu i taj period Komunizma, kad se pa nije smelo pričati o religiji. Nakon svega toga, desio se "religiozni bum" i odjednom se pojavio ogroman broj ljudi koji odlaze redovno u crkvu, i ogroman broj ljudi koji javno priznaju da nisu vernici. I ja spadam u tu statistiku onih nereligioznih, nešto što sam shvatila nakon dugog razmišljanja, preispitivanja, odricanja i vraćanja, i ponovo odricanja. I nije bilo nimalo lako. Zato ne volim kad neko ko me i ne zna odmah hoće da krene u svetu misiju preobraćanja, kao da je to nešto što sam prosto odlučila preko noći, zato što mi odlično ide uz novi kaput i ove zime se to nosi. Ali, u svakom slučaju, nikada sebe ne bih mogla nazvati ateistom i ne razumem ljude koji tako olako koriste tu reč da okarakterišu sebe. 

Kao ateista, znači da negiraš svako verovanje u postojanje energije koja je veća i jača od tebe. Pitanje je da li bilo ko može u pravom smislu te reči biti ateista, a ako može, meni se to nekako čini usamljenim i praznim. Pomalo tužnim. Jer ako ne veruješ u nešto, bilo što, koju svrhu tvoj život onda ima? 

Na primer, ja... ja verujem u Ljubav. Iskreno, ne znam odakle mi hrabrosti da i dalje verujem tvrdoglavo i uporno. Bila sam svedok slučajevima gde je krenulo sve kao dobra i lepa ideja, a završilo se kao noćna mora. Ili se uopšte nije ni završilo, nego se pretvorilo u ružno, ogromno, dlakavo čudovište koje dalje nastavlja da diše i reži iz godine u godinu. Zaista, jako je malo parova koje znam da su skladni, da žive u harmoniji i ljubavi, koji nisu bajkovito savršeni, već normalno savršeni, sa svim manama, svađama, problemima. Ali na kraju dana, kada prežive sve trzavice, ti ljudi se vole. 

Na žalost po mene, veliki je broj parova koji su na mene ostavljali suprotan utisak tokom godina i kroz odrastanje, i sada kada sam već odrasla. Pomisliš, eto oni su savršeni, imaju svoj svet, čine jedno drugo srećnim, i to je sasvim dovoljno. A onda sutradan saznaš kako ona njega vara sa najboljim drugom, on nju sa sestrom od tetke, ili je mlati na dnevnoj bazi, ili ga ona koristi zato što je bogat i glup. Saznaš kako nema tu ni trunke iskrenosti, ni trunke osećanja, ni strasti, kako nema ničega, samo ogromna crna praznina koja zjapi i preti da te proguta u svoje crnilo, da više nikada ne uspeš da progledaš.

Uprkos svemu tome, ja ipak verujem. Verujem da ću biti srećna, verujem da ću sa nekim spadati u te ljude koji su uspeli da pronađu jedno drugo. Verujem da ću voleti svim srcem, punim plućima, celim bićem i telom, i da ću isto to dobiti zauzvrat. Verujem da će među nama biti strasti, one lude strasti zbog koje vredi i živeti i umreti. Verujem da ću ga upoznati, a možda već i jesam, samo ne znam da je to on. Verujem da i on veruje i da čeka, da kao i ja ne prihvata da se zadovolji malim i nedovoljnim stvarima, da zna koliko zaslužuje i da to uporno traži, jer manje od toga nije vredno truda, jer manje od toga ne ispunjuje, ne čini srećnim ni zadovoljnim, ne čini kompletnim. Verujem da ćemo se jednom, u svom tom traženju, pronaći.

(Ili ćemo se mimoići, i živeti sami do kraja naših života. On negde u Sibiru, čuvaće čopor divljih pasa, nosiće one bunde, kao Eskimci, kod kojih se vide samo oči, zelene, setne, čvrstog pogleda čoveka koji zna šta hoće. Ja ću negde u Kanadi, u nekom od onih njihovih seoceta, čuvati čopor mačaka, svaka će imati ime i svaka će podsećati na mene karakterom; grejaće me u ledenim i dugim zimama i s vremena na vreme ću tugaljivo pogledati kroz prozor u nebo puno zvezda i pitaću se da li ih on tamo negde posmatra.) 

Verujem, dakle, u Ljubav. Verujem da ću je pronaći. Znam da hoću.

I ne smem, nikako ne smem dopustiti sebi da prestanem da verujem. Ili da dozvolim nekom da me ubedi da ne postoji. Postoji, mora da postoji. Jer ako ne postoji, ja u tom slučaju... ja... nemam ništa.

Tražim Sunce u pećini, i znam da ću ga nać'...

 

Nekog da upali svetlo, nekog da ugasi mrak...