Daklem.

Eto. Dobih posao. Sad se češem po glavi i pitam se - a šta sad treba da radim? Osim, naravno, da ustajem svako jutro, idem na posao, radim tamo šta treba, a za šta se "nesum čkolovala".... No, dobro. Kad se setim koliko ljudi bi ubilo za bilo kakav posao, zahvalna sam. Pogotovo što ću imati redovnu i ne tako lošu platu. Sa ostalim stvarčicama ću se već pomiriti nekako. Mogu ja to.  

Sad... pa, sad se navikavam na ideju da nisam besposleni apsolvent više, da ne mogu da ostajem uveče besciljno budna do 1h, 2h, 3h... Da ne mogu da spavam do 10h, 11h, ili čak 12h. Da moram da upotrebljavam fraze kao što je npr. "radni dan". Hmmmm... A da! Da sam sad - kao - ozbiljna i odgovorna devojčica, i tako te dosadne, odrasle stvari iz monotonog, dosadnog, odraslog sveta. 

Međutim, pošto sam ja ipak ja, i ne bih bila ja da nisam ja, sklopila sam pakt sa mojim đavolkom sa ramena: bićemo ozbiljni od 8 do 16 svakog radnog dana, a bićemo sasvim svoji u ostalim terminima. A vikend! Vikend je rezervisam samo za nas! I naše ludorije... Mališa i ja ćemo ostati buntovnici do kraja, samo latentni, da niko ne zna. Hi hi hi... 

Praznici nam stižu.... :)

P.S. Svim Katolicima želim srećan Božić od mene i đavolka. I nadrndane mace, naravno.