Da mi je neko pričao da ću sa svoje nepune 23 godine jednog sunčanog i neverovatno vrelog jutra stajati na portirnici jedne firme i izgovarati reči: "Dobar dan, ja sam došla na razgovor za posao"... rekla bih mu, od reči do reči: "Ma daj, brate, ne lupaj, nego kaži mi na čemu si, hoću i ja malo." Ali život ima čudne preokrete. 

Pre dve-tri nedelje sam se spremala ceo dan, sređivala kosu polako, sa uživanjem stavljala jaku šminku na svoje okice, pravila od svojih trepavica dramu, nokte lakirala u tamno crveno, da bih na kraju dana obukla svoju crno-crvenu haljinicu uz neverovatno lepe sandalice u koje sam zaljubljena, a koje liče na one koje Keri Bredšo nosi u epizodi kada se Miranda porađa - samo što su moje crne - i tako spremna, krenula sam sa svojim društvom u noć da ludujem do zore i dočekam izlazak sunca.

A onda odjednom - ovo! Poslala svoj cv čisto probe radi, sutradan me već pozvali, da bi mi zakazali intervju za dan posle. A onda, juče ujutru, pantalone, košulja, pa čak i cipele na štiklicu, kosa uredno ispeglana, diskretne minđuše, diskretan lak na noktima, šminka takođe - diskretna. Torba koja nije u mom stilu, deluje ozbiljno. Ma cela sam delovala kao ne-ja. Usput grabim kafu za poneti, sedam na bus i pravac moj rodni grad na razgovor. 

Dočekala su me dvojica prijatnih momaka, jedan koji mi se odmah pohvalio time da mi je kolega jer je završio moj fakultet (pre nekih desetak godina, rekla bih), i drugi, nešto mlađi, koji me gledao nekako blentavo i pritom je moj potencijani šef. Onda su krenula pitanja i pitanja. Kad god bi mi odgovor bio pogrešan, znala sam to prekasno - onog trenutka kad sam ga već izgovorila. A imala sam dosta pogrešnih odgovora... Na primer, sigurno nije dobro kada na pitanje "Gde sebe vidite za dve godine?" odgovoriš sa: "U inostranstvu, na nekim master studijama." Samo bi mi u mozgu vrisnulo jedno Homerovo "D'oh!". I: "Ćurko, laži!"

Najgore od svega je što te sve vreme gledaju sa nekim blagim "ti si retard" osmehom. I nešto piskaraju. Pa se naravno zbunim čim vidim da hemijska olovka kreće ka papiru. Osećala sam se kao da sam sat vremena pre toga bila bezbedna u svom obdaništu, a onda me neki dušmanin izgurao odatle i naredio mi da se pravim ozbiljna. "Koju biste poziciju voleli da imate u HR timu?" Pozicije?! Kakve pozicije?! Sve što ja znam o HR-u jeste da se tu uglavnom zapošljavaju jezičare, kao ja, i psiholozi.. a, da, i poneki pravnik. I tako, crna ja, naklapam nešto, a kakav crni HR, ja u torbi krijumčarim drame i eseje da ih čitam u autobusu! A da se ja ipak vratim onome što jedino znam u životu, hm?

Poslednje pitanje je bilo "Znači, ti planiraš i da radiš, diplomiraš u roku od tri meseca i još pokreneš kulturni centar?", ali onako, uz sarkastičan osmeh. A ja ne volim kad neko misli da ja nešto ne mogu da postignem. Pa sam ih zato pogledala sa visine, uz iznendani nalet neverovatne količine samopouzdanja i mirnoće, i rekla uz blaženi osmejak: "Zašto da ne?". Malo mi je falilo da im namignem u tom trenutku, života mi! 

Nakon dvadesetak minuta i čuvenog "Zašto da ne?", ustala sam, stisnula ruku jako i jednom i drugom, i moja košulja i ja, i moj Ibzen i Šo koji su poslušno ćutali u mojoj fensi torbi, smo im rekli "Prijatno" sa sve klepetom mojih štiklica. Pa kako bude. Bar sam svratila do kuće mi da vidim roditelja mog, brata mi i mačke i mačiće. Ako ni zbog čeg drugog, vredelo je zbog toga.