Postoje priče koje nas čine. One su deo nas, deo naših ličnosti, zbog njih smo, delimično, ono što jesmo. Takve priče čuvamo u sebi kao neko blago; kuda god da krenemo, nosimo ih sa nama, pod parolom „omnia mea mecum porto“. Te priče ne pričamo tako često, niti tako lako. Za njih nam je potrebno malo hrabrosti, pročišćeno grlo i siguran glas. Da ne zadrhti. A kad krenemo da pričamo, onda osećamo od svega po malo: i radost i tugu, poštovanje, divljenje, ljubav. Možda budu propraćene i kojom suzom, ako nam se hrabrost pokoleba.

Takva je i ova moja današnja priča – o ženi koje nema.

Prošle su godine. Ali ipak, ne prođe dan da ne pomislim na nju. Dozovem je u sećanje. Njeno lice, njene oči, tu crnu, neukrotivu kosu. Svaku boru. Osmeh. Još uvek mogu da joj čujem glas; još uvek mogu da čujem kako joj odzvanja smeh. Mada, kako dani prolaze, sve mi se više i više udaljavaju ti zvuci. Pokušavam da dozovem i mirise i dodire, ali oni su već izbledeli. Jedino se još dobro sećam njene kože, najnežnije kože na svetu. I najbezbednijeg mesta na svetu – njenog zagrljaja.

Poseti me u snovima ponekad. Uznemiri mi misli, dušu. Volim da je vidim, iako sam posle svakog sna po kojem mi je ona hodala neizrecivo tužna. Čuvam te snove, ne dam im da se otrgnu iz mog sećanja, jer i oni su neka vrsta uspomene na nju.

Setim se ponekog razgovora koji smo vodile. Ponekad, ja onako zelena, jogunasta, ubeđena da sve znam i sve znam najbolje, tvrdoglavo bih terala svoju priču. Ona bi samo rekla svoje. I pre ili kasnije bi se ispostavilo da je bila u pravu.

Bila je tako jaka. Žena zmaj. Preko leđa, preko glave, uspela je sve da preturi. Iz svake borbe je izašla kao pobednik. Osim iz one poslednje.  

Jednom, kad porastem, volela bih da budem kao ona, da imam njenu snagu, njenu dobrotu, to biće dobrodušno koje nikad nije loše nekome pomislila. Naravno, imala je I mane. Puno njih! Kad detektujem neke kod sebe, nasmejem se sama sebi – a toliko sam se trudila da ih izbegnem!   

Nedostaje. Iz dana u dan. Ni više ni manje. Uvek jednako nedostaje, uvek jednako zjapi praznina i jednako boli. Uvek jednako gubim vazduh na momente kad se setim tih dana. 

Samo jedan telegram i tri reči. Dovoljno da ti se ceo život promeni iz korena. I ne samo život, nego celo biće. Vrisak. To je sve što je moglo da izađe iz mene. Samo vrisak. Za suze nisam bila sposobna. 

Ljudi očekuju da imaš i mamu i tatu. I profesori na fakultetu. Jednom je profesorica napela kolegu da priča o svom ocu. Nisam sigurna, ali mislim da ga nema. Dečko je pričao, onako generalno, izokola, nekako je izmucao neki odgovor, pa ga je ostavila na miru nakon desetak mučnih pitanja i minuta. Naredno je bilo pitanje o mami. Krila sam se svim mogućim sredstvima, samo što se ispod klupe nisam zavukla. I preskočilo me je. 

Ljudi ne razmišljaju o tome. A i što bi. Ali, ipak, obratite pažnju kad upoznate nekog novog i ne znate sve o njemu ili njoj. Možda ćete reći nešto pogrešno, sasvim nenamerno naravno, ali onda nastaje neprijatna situacija. Kao kad mene pitaju: "Čime ti se bave tata i mama?" I onda ja tako razvežem priču o tati, kako je izgubio posao, kako je teško za posao zadnjih godina, ne zna kako će sad, mora da čeka penziju, niko neće da ga zaposli, a do penzije ima dosta. Ufćemo i uhćemo, mnogo je takvih priča, užas jedan kakva nam je država, i tako dalje i tako bliže. I taman se ponadam da je dotična osoba dovoljno zamajana, kad ono sledi pitanje: "A mama šta radi?" Ovaj, pa kako da vam kažem, eto već skoro pet godina gradi karijeru na onom svetu, ako znate na šta mislim. Ha ha. Malo crnog humora. A celo telo mi drhti kao prut i jedva ostajem pribrana. Dok se drugoj strani lice snuždi istog momenta i zamuckuje “žao mi je, izvini”.

U jednog trenutku sam shvatila da više nikad neću upotrebiti reč "mama". Da nemam više kome da se obratim tako, nemam koga da dozovem tako. Plakala sam tad kao malo dete. 

Prošla sam sve moguće faze. Bila je tu i ona faza negiranja, i faza besa i prema smrtnim i besmrtim bićima, kad sam krivila sve, od Boga, preko lekara, pa do sebe same. Bila je faza bežanja iz stvarnosti, faza pretvaranja da je sve u redu, faza kranje depresije, faza noćnih mora, faza nesanica... faze i faze… dok nije došla ona najgora, dok nisam dotakla dno.

Srećom, bila sam dovoljno svesna da moj mozak, koji je već dobro plivao u alkoholu i po kojim opijatima, shvati u jednom trenutku da je dosta. Počela sam polako da se pridižem na noge. Pa onda polako, stepenik po stepenik, da se penjem ka površini.

        Na površini sam našla neku novu sebe, pokupila konce svog života i krenula da upravljam njima. Nije isto, nikada više i neće biti isto. Naučila sam i shvatila mnoge stvari. Sad na život gledam drugačije. Sad mi je on nešto dragoceno, vreme poklonjeno da se dobro iskoristi na planeti Zemlji, a ne da se baca uzalud. I nema čekanja, mora se živeti, stvarno živeti, sada, odmah, ovog trenutka, na ovom mestu, jer granica između Života i Smrti je iznenađujuće tanka i nikad ne znaš kada će doći dan kad ćeš preći na drugu stranu.

Posle svega sa čim sam se srela, posle svega što sam proživela i preživela, posle padova, uspona, pa opet padova i opet uspona, posle godina borbe da mojoj porodici i meni život izgleda što normalnije može… Posle svega toga, uspeva mi da pričam o njoj ponekad. Kao, na primer, večeras.

Ta moja draga, draga i neponovljiva žena koje nema.